Savršeni melanholik

Nikad neću razumjeti zašto se toliko emotivno vežem za sve. Uvijek priželjkujem promjene, i trudim se da se dese, a onda kad dođe trenutak promjene, to mi tako teško pada. S jedne strane prezirem navike, al' ih zadržavam, a s druge strane bojim se promjena, a težim ka njima. Uvijek mi je žao ostavit nešto ili nekoga iza sebe.

Naprosto zaboravim da nemam razloga za tugu, zaboravim da pozitivne misli prizivaju pozitivne događaje.
Život se sastoji od naših ili tuđih odlazaka i dolazaka. Kad se jedna vrata zatvore, kažu druga se otvore. Ali, izgleda ništa ne može proći bez neke tuge.

Pozitivna promjena ne bi trebala izazivati tugu. Ostaju iza nas i one navike koje nismo voljeli, a ipak žalimo za njima. Ponekad valjda samo treba vremena da se čovjek prilagodi na nešto novo, ili da ostavi nešto iza sebe.

Ako ništa, bar imam s kim progovoriti. U samoći sve bi izgledalo puno gore.
A uopšte nije loše, samo tako izgleda... i tako se osjeća...

Život je nepredvidiv. Kratko, jasno i istinito. Ima dana kad je ta nepredvidivost jedina radost. Dana kad logični zaključci, i očekivani slijed događaja ne nose ništa lijepo.
I onda se sjeti da ipak ne znaš šta te čeka sutra. Ili možda za mjesec dana.
To je nešto što me baš raduje u posljednje vrijeme.
Nekad manje, nekad više osjećam olakšanje. Osjećam se kao kad mi završi trodnevna glavobolja. "Ne znaš kako je lijepo biti zdrav dok se ne razboliš."

Juče smo plakali, danas nam je svejedno, a sutra ćemo se pitati: Da li je bilo razloga da plačemo?

Ponekad su godine između juče i sutra. Al' kad se sutra nasmiješ od sreće, zaboravićeš i juče i danas. Ni godine nisu tako duge kad pogledamo iza sebe.

Znate li onaj osjećaj kad vam se čini da će vam srce iskočiti, pluća eksplodirati, kao da su vam se cijela prsa napunila nečim... od sreće ? Ja se upravo tako osjećam.
Stvari su stvarno krenule na bolje, i ovaj osjećaj je dobrodošao. A nije ga odavno bilo.

Ljudi se čude kad se zahvaljujem za sitnice i gluposti, a ne znaju koliko meni neke stvari znače. Nekome ko se već odavno povlači u sebe, dobro dođe neka obična ohrabrujuća riječ i prijateljstvo!

Ne volim kad ne mogu zaspati (a ko voli?), ali ako sam već budna, onda je dobro biti sretno budan :)


Šta se ovo dešava?!

Zadnja sedmica dana mi je bila relativno uspješna. Vikend je prošao u putovanju i druženju s dragim osobama. Odavno nisam imala tako zanimljiv vikend. Još jednom sam se uvjerila da što se više krećem i radim različite stvari, imam sve više energije. Ionako sam nedavno odlučila da ću se potruditi malo više živjeti, pa sam valjda i počela s tim.

Sve se nekako čini kao da su stvari počele da se smiruju, u smislu da idem putanjom do sigurog tla. Došlo je vrijeme da brojim ispite, a ne godine do završetka faxa. Osjećam se dobro većinu vremena.

Iz nekog ludog razloga imam osjećaj da ću 2010. godinu dočekati puno sretnija i zadovoljnija nego 2009. I da će 2010. biti puno bolja od 2009. Bilo je preteških perioda u ovom studentskom životu, i biće ih vjerovatno još. Ne gledam pesimistično, nego samo realno, jer ja najbolje znam svoje stanje, gdje sam i šta sam.

I na kraju, o ljubavi: U mom životu/porodici imam 2 slučaja ljubavi kakve svi želimo, i ta 2 slučaja su veća od svih nesretnih ljubavi, pa zbog toga imam sve razloge da i dalje VJERUJEM U PRAVU I ISKRENU LJUBAV...
Možda sam luda, al'  vjerujem u čuda
I ponekad se sama sebi čudim koliko se radujem kad se neko zaljubi. Pa, kao da sam se ja zaljubila. Skakala bih, pjevala, smijala se i uživala!

Konačno je došao i skoro prošao ovaj dan, koji je podosta doprinosio mojoj nervozi u posljednje vrijeme. Radi se naravno o ispitu. Sad osjećam nekakvo olakšanje, posebno što imam pozitivna očekivanja.
Neki ljudi izgleda ne shvataju humor koji ubacujem u većinu postova. Tako recimo kad sam pričala o učenju ispita godinu dana, i kad sam fino navela da znam gdje se šta nalazi (što je bio ironični humor), to je pokazatelj da sam knjigu već odavno naučila, ali je profesoru ćeif da daje pitanja na koja je nemoguće odgovoriti. To nije pokazatelj da ne mogu naučiti knjigu, jer ne bih mogla položiti preko 30 ispita da sam nesposobna da nešto naučim. Oni koji studiraju znaju iz ličnog ili tuđeg iskustva da uvijek postoje profesori kojima je oblačno jedan dan, pa na taj dan svi "padaju", jer je profesoru tako po volji. Nekim ljudima valjda treba detaljno objasniti i nacrtati da shvate osnovne stvari. Nego, nebitno.

Ovih dana svi nešto spominju prirodu, a ja se 'vamo slomi maštajući o šumici, travici i čistom zraku. Da mi je na par dana negdje na visočije nadmorske visine, pa da grad gledam s visine
I tako sam  poželjela otići kući. Nedavno sam bila, ali samo 2-3 dana, pa mi nije bilo dovoljno. Kad je čovjek umoran od obaveza, valjda se 10 dana čini kao da je prošlo mjesec dana. Ali, čovjek se isto tako dobro osjeća kad mu se trud na kraju isplati. Lijep je onaj osjećaj sretnog umora.
Ovo je moja zadnja klasična studentska septembar-oktobar-season, i nemate pojma koliko mi je drago zbog toga. Posebno nakon što je ova sezona bila ispunjenija obavezama više nego prethodne. Ima još nekih stvari da se urade, ali većina je riješena, pa treba sad malo uživati u jeseni - mom omiljenom godišnjem dobu :)

Čitam istu knjigu 10.-15. put , polažem taj ispit već godinu dana.

U zadnjih godinu dana sam mnogo naučila iz te knjige: šta se nalazi na lijevoj, a šta na desnoj strani, šta je na vrhu, sredini i na dnu stranice. Brojeve stranica nisam popamtila, kažu ne moramo to učit. Ali znam otprilike koja rečenica se nalazi u kojem dijelu knjige.

Svašta mi prođe kroz glavu, ali ako i ovaj put stvari budu u mom stilu, onda ću dobro proć'. A moj stil je dočekati frku i zadnji rok, pa polagati predmet koji se položiti mora. A ja ne bih voljela da me tradicija ovaj put izda.

Odoh nastavit s ponavljanjem. Nekim čudom čak ni ova knjiga ne može da me uspava. A pošteno je dosadna.

Smijem li reći da je ovo najljepši dan ove godine (retoričko pitanje)

Ovo tako podsjeća na jesen, iako jesen još kao nije došla. Ja mislim da ova podjela godišnjih doba nije dobro urađena:P Imamo temperature preko 35 već od kraja maja, a ljeto počne karejm juna. Ili recimo zima nam počne u decembru, a snijega ima i u novembru. I tako to.

Koja je meni ljepota: vjetar puše, lišće opada, ljudi idu u jaknama, temperatura nešto malo veća od 20 stepeni... Samo šteta što sam prespavala dan

Nešto mi ovakvi dani nikad nisu bili ljepši. Prošetati i otići na kafu - neprocjenjivo :P Samo što sam to danas propustila, pa ću nadam se sutra:)

Obučem svoju piđamu tirkizno-plave-čudno-roze boje, slušam pjesmu Zamijenit ću te gorim, muzem krave i berem patlidžan na farmi i uživam.

Jest da se sad moram "bacit" na obaveze, ali ništa nije teško kad je jesen :) Ustvari, ništa više nije teško kako je bilo. Things have changed, a jesen ih samo čini još boljim.

... je li moguće da su stvari konačno krenule na bolje?

Vrijeme brzo prolazi. Sad mi to savršeno odgovara. Što brže prolazi, brže će doći do nekih konkretnih i većih promjena. Jer, takve promjene mi trebaju u životu. Odavno sam spremna za njih. Samo ih čekam i radim na tome da se dese. Nažalost promjene se ne dešavaju kad mi želimo nego kad dođe vrijeme za njih. Ja sam spremna, samo čekam to vrijeme.

Nisam jedna od onih koja se plaši vremena i godina, ja ih sa radošću dočekujem.

I da, this city makes me happy. Daje snagu i volju. Mala promjena koja mi je trebala, pa makar to zasad bilo samo povremeno. Ali, ima neku posebnu slobodu...

Negdje se mora početi...

Imam internet, hrane me k'o kraljicu, boravim u jako lijepom stanu na još boljem mjestu. Boravim s ljudima koji imaju smisao za humor i s kojima je uvijek zabavno. I TV čak gledam, a to nisam radila mjesecima. Spavam na kožnom namještaju (dobro, to i nije baš za pohvalit, objaniću zašto). Jest da većinu vremena provodim u stanu, ali vrijeme nekako proleti.  I ja opet ne napisaH post skoro 7 dana, valjda se gušim u vlastitom zadovoljstvu , pa ne'am kad. Ali, naravno tu sam iz poslovnog razloga, pa radim lafo i na tome.
Što se tiče kožnog namještaja: desi se da legnem s glavom na jednoj strani trosjeda, a probudim se u obrnutom položaju. Klizavo valjda, pa i to nekako izvedem. Jastuk i čaršav naravno završe na podu, i njima klizavo. Ali, ne žalim se, ipak je udobno .

Eh, belaj je što sam ja žeMsko u PMS-u. Nisam nervozna, ali pojedoh sve živo. Jest me stid .

Potrošnju cigara sam smanjila za 70%, ne puše ljudi, pa neću da im prljam zidove. I onda kad izađem na balkon, spuca me pravo. Mislim da je zato što ne mogu podnijeti pušenje na čistom zraku.

I tako, mučim se sa životom kako odavno nisam. Kako je kod vas?